komentiraj (4) * ispiši * #
11
subota
veljača
2012
Sve je bijelo, sve je bijelo, grad i selo, šuma, gaj. I tako u cijelom regionu, kontinentu pače. No ni snjeg (i posljedice koje izaziva) nisu lišeni kulturološko-mentalitetnih osobitosti. Kako naime objasniti da snijeg ne predstavlja nepremostiv izazov lokalnim vlastima nekih zemalja, ili čak regija unutar zemlje, a u nekima je to nesavladiv fenomen, zbog kojeg se otkazuje rad škola, javnog prijevoza, proglašavaju Snježni dani (piše li se ovo zadnje velikim slovom, budući je ipak svojevrsni ad hoc praznik?).
Iz zagrebocentrične perspektive čini se da samo gospon Kerum podbacio. No, nije tako. Nije ni u mom Dugom Selu, koje graniči s glavnim radom, ralice prolazi mojom ulicom tek nakon što nazivam komunalno redara, vlasnika tvrtke kojem je grad dao koncesiju za čišćenje snijega, njegovog vozača koji traži pisani nalog od komunalnog redara… Kvragu, što nisam gradonačelnikovo kumče, jer u ovom dijelu svijeta, kao što su to negdje porez i smrt, nepotizam i korupcija ono što je doista nužno ukoliko želiš život dostojan čovjeka. I dosta ne razumijem kako nas hrvatske građane, koji živimo u zemlji koja je dobrim djelom kontinentalna, snijeg redovito – iznenadi? Pa nam je na snijegu zasnovan gotovo cjelokupni informativni program posljednjih deset dana.
Dakako, snježno st/ranje zadesilo i sve države u susjedstvu. I tamo ljudi sa zrnom soli lamentiraju nad neučinkovitošću svojih vlast (cinično se sprdajući sa situacijom, jer što im drugo preostaje u ovakvim snježnim uvjetima?). Nevjerojatno je kako našim političarima, ali i rukovodiocima gradskih poduzeća, načelnicima, pročelnicima il tek članovima kriznih stožera ne pada na pamet ono što je običnom insanu očito. Kaže tako jedna BH blogerica da su kojim slučajem njihovi državnici posvećeni dobrobiti građana “znalo bi se tačno šta u ovakvim situacijama treba da se radi, masovne akcije i angažiranja građana u zamjenu za skromne dnevnice počele bi prvog dana kada se dobar dio štete nastale od padavina mogao ukloniti ili spriječiti i prije nego je nastao”.
Iako je lamentacija i prebacivanje odgovornosti za neučinkovitost vlasti u ovoj snježnom iskustvu sveopća društvena pojava, kojoj evo ni sama nisam odoljela, smatram sramotnim i za naše političare i za građane što pristajemo tolerirati neprihvaćanje odgovornosti od strane lokalnih političara za nepočišćeni snijeg i posljedice koje je to izazvalo.
Doista, vlast, uprava, zovite je kako vam drago ukoliko se radi o nositelju izvršnih funkcija na bilo kojoj razini odlučivanja i donošenja odluka, dužna je povjerene joj ovlasti i zadaće izvršavati odgovorno i u korist onih koji su joj mandat povjerili. Zakonu o komunalnom gospodarstvu propisuje da su gradske vlasti dužne održavati javne površine, pod suncem, kišom ili snijegom, za to im usotalom plaćamo komunalnu naknadu. No, u društvima slabe političke participacije, a i neslavne demokratske tradicije, građani uglavnom malo traže, pa još manje i dobivaju.
Stoga, snijeg u mediteranskom gradu možda zaista nije pao da prekrije Split, nego da otkrije nekompetentnost njegove vlasti. Stoga će građanska inicijativa za smjenu gradonačelnika Keruma biti test građanske kulture njegovih građana. Ogluše li se Splićani na mogućnost da zakonom predviđenim putem iskažu nezadovoljstvo radom gradske uprave i gradonačelnika-kralja, dokazat će se da je prigovaranje, kritiziranje, njurganje, zanovijetanje, prijekor isključiva razina političke akcije za koju su građani Splita sposobni. Tih 32.363 potpisa se zapravo opće ne čini puno, jer u Splitu je zasigurno 200.000 isfrustriranih ljudskih duša još uvijek zdravog razuma koje je nemoguće uvjeriti da se povelik broj stradalih na neočišćenom snijegu i ledu nije ozlijedio 'zbog velikog poreza na čizme, lance i zimske gume'! Možda su TBF-ovci svojim singlom "Grad spava", za kojeg sam Saša Antić kaže da je "kronika trenutka grada u posrtanju, glas pokreta otpora koji se polako, ali sigurno budi" nužnu promjenu i najavio.
komentiraj (0) * ispiši * #
23
ponedjeljak
siječanj
2012
Nedavno me jedna novinarka kontaktirala i tražila da joj odgovorim na nekoliko njenih pitanja o tome kakva će biti sudbina nacionalnih manjina u Hrvatskoj kada uđemo u Europsku uniju. Već bijah zaboravila da sam na njenu molbu odgovorila, kad me prijateljica iz Rijeke, koja je čitala tekst Vladimira Arsenijevića u zadnjem broju tjednika Novosti nazvala da mi kaže kako se njeno i moje ime pojavljuju u istom broju novina. Kupih Novosti, i shvatih da u članku pod naslovom "Oštro tržište i zaštita od 'ludih careva'" ima nekoliko mojih ideja i tvrdnji koje mi nisu pripisane, nego ih autorica navodi kao svoje. Ne bi me to trebalo iznenađivati, zer ne? Novinarstvo (ne samo u ovim našim krajevima svijeta) odavno nije više profesija na doborm glasu. A ni elementarna pristojnost nije nešto što u današnje vrijeme čovjek može preptostavljati kao samorazumljivo. Novinarka se naime nije ni potrudila odgovoriti zahvalom na materijal koje sam joj dostavila (a koji joj je očito koristio).
Donosim tekst koji sam pripremila, najviše zbog toga što moj stav o sudbini manjinskoj u budućoj zemlji članici EU, poprilično udaljen od zabrinutog tona kojeg je gorespomenuta novinarka izabrala predstaviti u svome tekstu.
Što će nama Europska unija?
Pripadnicima naših nacionalnih manjinama koji su državljani Hrvatske će, vjerujem, biti bolje ukoliko doživljavaju članstvo kao dar, ali ne kao milodar. Ne zato što će im biti osigurana neka nova prava kao pripadnicima manjina, već zato što će kao europski građani imati određena prava koja prije članstva Hrvatske u Uniji nisu imali. Moći će slobodnije putovati zemljama Unije, moći će studirati i raditi u državama članicama, moći će plasirati svoje proizvode na tržište Unije, kao vlasnici poduzeća ili poljoprivrednici natjecati se za sredstva iz fondova i za poticaje. Manjinske udruge građana moći će se također natjecati za sredstva iz različitih programa. Na ovaj način doživljeno članstvo, prilika je i obogaćenje svih državljana Hrvatske. Nadalje, prava manjina ni u kojem slučaju neće su umanjiti. Svi zakoni, a kod nas ih je zaista mnogo, koji reguliraju prava manjina, ostaju na snazi i obvezuju hrvatske institucije. Pa nisu tzv. manjinski zakoni rezultat isključivo težnje hrvatskih političkih elita da zadovolje Europsku uniju. Oni donekle jesu bili kada su donošeni rezultat hrvatskog vanjsko-političkog pragmatizma, ali su također posljedica kompromisa između tadašnjih vodećih i manjinskih političkih stranaka. Velika većina političkih stranaka, pogotovo parlamentarnih, uvažava model uključivanja nacionalnih manjina u društvo i institucije. Zapravo mislim da bi mi kao društvo trebali s ponosom doživljavati svoj model suživota i manjinske integracije. Kao skora zemlja članica, čak ga možemo promovirati u Europskoj uniji, predstavljati ga zemljama kandidatkinjama kao poženjen i učinkovit. Ovo naravno pretpostavlja da i nakon ulaska u Uniju nastavimo dosljedno provoditi zakonske odredbe koje propisuju prava manjina, ali zahtjeva i stvaranje društvene klime u kojoj se priznaje i potiče činjenica etničkog pluralizma našeg društva.
Europska unija nema mnogo pravno-obvezujućih akata koji reguliraju prava nacionalnih manjina. Radi se tek o dvije direktive koje zabranjuju diskriminaciju, dakle i ovdje se zakon posredno bavi manjinama. No, Europski parlament često rezolucijama upozorava na probleme nacionalnih manjina, osuđuje neprihvatljivo tretiranje pripadnika pojedinih manjina od strane vlasti, osvješćuje potrebu očuvanja manjinskih jezika i kultura. Ipak, tradicionalna manjinska zaštita, doživljena kao tzv. kulturna autonomija, u nadležnosti je država članica. Stoga manjine trebaju prvenstveno inzistirati na provedbi domaćih pravnih propisa.
Kako dakle nema pravne stečevine koja bi regulirala prava manjina, nemamo što mijenjati ili više prilagođavati. Zašto je nema zanimljiva je stvar. Među svim državama članicama naime ne postoji čak niti suglasnost oko priznavanja činjenice postojanja manjinskih etničkih zajednica na područjima pod njihovom jurisdikcijom. Takav primjer su Francuska I Grčka. Potom, Posljedično, zbog izostanka priznanja prava kao i njihova obima, nisu niti razvijeni zajednički standardi manjinske zaštite. Stoga se Unija, u procesu pristupanja Hrvatske, kao i država članica koje su pristupile 2004. i 2007. godine poslužila standardima manjinske zaštite razvijenim u okrilju druge međunarodne organizacije – Vijeća Europe. Isti standard, dakle primjena odredbi Okvirne konvencije o zaštiti prava nacionalnih manjina te Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, ostaju standardi kojima se osjenjuje ispunjavanje pretpristupnog kriterija iz Kopenhagena koji zahtjeva „stabilnost institucija koje osiguravaju poštivanje prava i zaštitu manjina”.
Stanje i položaj nacionalnih manjina u Evropi ovisi o kojoj nacionalnoj manjini te kojoj državi članici pričamo. Neke države na svom teritoriju ugošćuju brojne etničke zajednice kojima ne priznaju nikakva posebna prava. Sjetite se Turaka u Njemačkoj, Arapa u Španjolskoj ili u Italiji, ili pak Srba, Hrvata, Bosanaca u Austriji. Imigranti, ili tzv. nove manjine, ne uživaju prava poput autohtonih, tradicionalnih manjinskih zajednica. Na žalost, mislim da u dogledno vrijeme neće doći do unaprjeđenja prava imigranata po pitanju njihove kulturne autonomije. Politika uvjetovanja u pogledu zaštite manjina nije čak ni u slučaju ranija dva proširenja Unije bila dosljedno provođena. Naime, zahtjevnost pretpristupnog postupka nije riješila položaj Rusa i ostalih doseljenika iz sovjetskih republika u baltičkim državama. Mnogi od njih još uvijek nisu državljani niti jedne države. Derogacija manjinskih prava u Sloveniji i Mađarskoj posljedica su promijene političkih elita u tim zemljama. Istina je da trenutkom pristupanja prestaje snaga pretpristupnog uvjetovanja, ali zaštita manjina potpada među vrijednosti na kojima je Unija utemeljena. Gotovo sve države članice, osim Francuske, Grčke, Belgije i Luksemburga obvezne su primjenjivati standarde manjinske zaštite dogovorene u okviru Vijeća Europe, te se i na taj način manje-više ostvaruje ujednačenost manjinskih prava. No, zaštita nacionalnih manjina nije statičan fenomen. To je proces, čiji razvoj ovisi prvenstveno od manjina, njihovih udruga, političkih predstavnika, interesnih skupina. No, kako se u isto vrijeme ostvarivanje zaštite manjina smatra civilizacijskim dosegu europskog kontinenta, uvjerena sam da ne može doći do značajne i nepovratne derogacije manjinskih prava. Manjine mogu biti žrtve manjinski nenaklonjene vlasti, ali u većini zemalja uspostavljeni su mehanizmi za njihov opstanak i za sukreiranje politika koje taj opstanak omogućuju.
A šta bu s vijećima koje manjinski mediji vole nazivati "manjinskim samoupravama"?